Jelena Bogdanović II
XVI
Idem
A glava mi teška
Ne od zrenja sopstvenih misli
Već od krune koju su mi drugi natakli
Pa teturam
I spotičem se
S gvozdenim obručom oko glave
Pa ne čujem sopstvenu misao
Pa zgazim nešto živo, mrdavo
I ništa u meni ne jaukne
I idem, lažno uspravna
K’o da sam motku progutala
I sve se snebivam da se sagnem
Il da kome operem stopala
Iz straha da mi ne padne kruna
A bar da je neka kruna – nego
Gvožđurija nakaradna, s rđom
U najavi
Pih
XVII
U cara Trajana...
Grlata i raspojasana
Ko tajna koja je propevala
Vraća mi
Sve ono što sam ikada
U nju sasula
Zvukom svirala
Sa usana nevine dece
Sveti se
Numoljivo doslednim
Odjekom
Pa viče s krovova
Ono što sam šaputala na njeno uho:
“U cara Trajana kozje uši,
U cara Trajana kozje uši...”
I eho se stalno umnožava
Izdajnička jama
Nesposobna
Da održi zavet ćutanja
Iz utrobe joj džikljaju
Brbljive frule
Moj uzdah se razleže
Kroz hiljadu piskavih rupica
A moj šapat beše seme
Za njen žudni
Muk
XVIII
A ima i ona Rupa koja viče
Glasnije od ostalih
I koja vraća na Izvor
Stvari
Ima i onaj Jauk koji čezne
Za tepanjem nežnijim od
Ljudskih
I časnijim od Običnih
Ima i ona Dubina koja vapije za
Dubinom
Koja za njom vapije
Ima i onaj Vakuum
Koji je nemoguće prevariti
I ispuniti
Manjim od Najvećeg
Ima i ona iskonska glad
Koja tačno zna šta hoće
Hleba i soli
Vina i smeha
Kolača i jabuka
Sa Tvoje trpeze
I sve se rupe slivaju u nju
XIX
“Rat ruža”
Opljačkali smo jedno drugo
Bezdušno i bezumno
Ne znajući da otkidamo
Od sebe
I da brstimo iz ostave
Za gladne godine što dolaze
Neumitno
Plenili smo
Kada je valjalo sejati
U sutra
Zato nam se žetva danas
Ruga
Zato me gledaš beznadno
Kada dolazim po harač
Mogla bih te istresti naopačke
I staviti na muke
I opet ne bih izvukla
Ništa
Mogao bi me gaziti svojom
Tugom
I pretiti svojom potrebom
I opet ne bi iscedio
Ni kapi
Pa stojimo tako opustošeni
I bušni
Kao polje nakon invazije
Skakavaca
I čekamo da Sunce
Koje obasjava, bez pogovora
I mudre i lude
I sejače i harače
Provuče svoje zrake
Kroz naše rupe
I kratere
I pozlati našu livadu
Crnu od poraza
U ovom “ratu ruža”
U kojem nema pobednika
XX
Negde na pola puta
Negde na pola puta
Na stepenicama ka Nebu
Uhvati me strah od visine
Zavrti mi se u glavi
Od predugog gledanja
Dole
Negde na pola puta
Kad nema ni napred
Ni nazad
(Ti znaš koliko sam se plašila
mornarskih lestvica u školi!)
Samo nagli skok
Ili strašljivo penjanje
Gore
(Oh, kada se merdevine ne bi
Tako ljuljale!)
Negde na pola puta
Osetim “taj” grč u utrobi
Ne vidim više anđele
Ni na levoj ni na desnoj
Strani
Srce lupa kao doboš
Pred pogubljenje
Tu, na toj vratolomnoj
Stepenici
Ti dolaziš da me pokupiš...
XXI
Alisa
Popijem nešto da porastem
Popijem nešto da se smanjim
Popijem nešto da budem nevidljiva
Popijem nešto da budem upadljiva
Popijem toliko različitih napitaka
I pomešam toliko toga
Da mi zuji u mojoj odrubljenoj
Glavi
Pa mi glava ogromna
A noge male
Pa mi telo nevidljivo
A srce drečavo
Pa gledam
Kako se mala i velika vrata
Otvaraju i zatvaraju preda mnom
Bez ikakve logike
I kao da nema više razlike
Između opasnosti i prilike
Pored glave što se kotrlja
Izgubljena
Dok se ne pogledam, najzad,
U Tvome ogledalu
Otvorenih očiju
Trezna
XXII
Haos
Čega sve tu nema!
Svetlucavh stvorenja koje ljudsko oko
Nije videlo
Buljavih neonskih riba
Što se domunđavaju
Treperenjem
Zubatih grdoba
Obnevidelih od sopstvene
Ružnoće
Spodoba naviklih na mrak
Sa tajanstvenim čulima
Koje im je dubina dala
Za uzvrat
Zlosretnih prognanika
Svih boja i vrsta
Strvinara
Ukopanih u pesak strpljivog
Čekanja
I varenja
Čega sve tu nema, moj Bože,
Jednom kada zaroniš
Dublje od zazora
Nisi ti hrabar
prijatelju
Nego si predugo zurio u tu jamu
Opčinjen
Hipnotisan
Nisi ni primetio kada si bio
Usisan
Ponestaje ti kiseonika
Ali ti nisi spreman da se igraš
Davljenika
Radije glumiš istraživača
I diviš se svojoj grobnici
Omađijan
Progutan
Zapravo si samo plen
Čega sve tu nema, moj Bože
Morskih vilinih konjica
Sedefnih leptirova
I drveća
Što raste naglavačke
Sve je tu potpuno izmešano
I nema razlike
između onoga što leti
I onoga što gamiže
Cvetovi bokore
Iz mrtvih stvari
Suze se zgrušavaju u bisere
Krv u korale
Tvoje suze i tvoja krv,
Prijatelju
Ovo je lepa smrt,
Da,
Opojna,
Ako joj se prepustiš
Bez koprcanja
A trebalo je zbuniti svu tu zavodljivost
Dok je još bilo iskre
Razbora
Dok si još stajao na rubu bezdana
I raščiniti haos
Rečima:
"Neka bude.... Neka bude..."
Smisao, svetlost,
Ili strast
I preduhitriti smrt - stvaranjem
XXIII
Bezdno
Možda neću moći da namirim tvoje bezdno
Prijatelju
Možda nemam čime da zavaram
Tu neman pomamnu što dahće
U snu
Ali
Ako uspem da ogolim sebe
Barem onoliko koliko si ti sebe ogoleo noćas
Prijatelju
Možda mogu da presretnem grohotan smeh
Rugača u ambisu
Koji te uverava da si - sam
I da pod nebom nema toliko ogoljenog
I izbušenog stvorenja kao što si ti
Sa svojom jamom
Možda ćeš izgledati sebi manje skaredan
I beznadan
Kada ti pokažem ono što skrivam
Ispod svih čipki i volana
Velova i suncobrana "Pustinjske princeze"
Nema srama...
Mogu ti ispričati kraj ovog filma
Kao da sam ga već hiljadu puta gledala
Postoje mnoge verzije, da,
I različiti raspleti,
Ali u svakom te vidim na koncu
Obučenog, od glave do pete
U slavu koja ne zavisi
Ni od mene, ni od tebe
XXIV
Razgrtanje
Hajde da razgrnemo kožu jedan drugome
Noćas
Da vidimo šta je ispod
Krenućemo polako, oprezno
Podvijanjem rukava
Kao kad pokazuješ tetovažu na pristojnim mestima
Ti meni prvi pokažeš svoju "rupu"
Ja tebi pokažem svoju
Ti otkopčaš jedno dugme
Ispod grla
Ja otkopčam jedno
I tu stanemo
Pa naručimo još jednom
"Ono"
Pa ja tebi pokažem ono što ti pre pet minuta
Ne bih pokazala
Ni za živu glavu
Pa ti kreneš da skidaš kožu tamo gde si se zakleo
Da je nećeš skidati
Ni pred kim
Pa ja zurim u tvoju sablažnjivu rupčagu
A ti zuriš u moju
I zainatimo se da neđemo skinuti pogled jedno sa drugoga
Uprkos zbunjenosti
I sramu
I zurimo tako, zurimo
Pa naručimo još jednom
"Ono"
Pa ja počnem da otkopčavam dugmad svoga srca
Ispod pasa
Pa ti kreneš da pokazuješ stidne delove duše
Sad više nema nazad
Ovako ogoljeni
Tako smo čudno pokriveni
Držimo jedno drugo u šaci
Ako je takva garancija potrebna među prijateljima
Ne znam - nikad se ne zna
Tvoja uteha ima ukus vina
Jer znaš sa rečima
Moja je - opora dogma
Koja preispituje samu sebe dok se izriče
Demantuje se i dokazuje
Vidim te kako blediš
Jesam li rekla nešto što ne treba?
Tvoja harizma se topi pred mojim očima
Kao sneg
I ostaje čovek
Ranjiv, i čedan
U svojoj ljudskosti
"Ovo je terapija," kažeš ti
Dok nastavljamo da se skidamo
I pokazujemo svoje kratere
Ajde da ti pokažem još jednu rupu
Da budemo jedan-jedan
I tu se zaustavljam
Stojiš preda mnom samo u donjem vešu
Bilo bi tako lako
Odveć lako
Zaboraviti svaki obzir
Ali meni to ne treba
Ne bih znala da se nosim sa tobom
Tako skinutim, baš do očaja
Dozvoljavam ti da sačuvaš
Tu krpicu dostojanstva
Da bi ti ova noć ostala u prijatnom sećanju
I sutra, kad ispari "Mesec"
I da bih imala pravo da i sama zadržim
Ovaj smokvin list
Kao poslednju odbranu
Posve providnu
Podmićuješ me divljenjem
Da bih zaboravila na oprez
I nastavila da se skidam
I nema tu podlosti
I navlačenja - prosto je lakše
Kad svlačimo kožu obostrano
Dirljivo je
Što bacamo mrvice u čeljusti
Ale
(Mislim da je skidanje samo razdražuje)
Još je toliko toga ostalo neogoljeno
Neću te pitati za njeno ime
Neću te pitati dokle je to otišlo
Sem ako ne naručimo još jednom
"Ono"
Čaša je suviše krhka
Da zadrži "Mlad Mesec" u staklu
Naše provalije,
Obasjane mesečinom
Prelivaju se jedna u drugu
Osećam se povlaštenom
Zato što razgrćeš kožu preda mnom
Ono
Što Mesec i ja dotaknemo ove noći
Ostaće tajna
Svetla tajna,
Tajna osvetljena nebeskim reflektorima
I bačena na dno okeana
jer je zapisano:
"Sve što izađe na svetlost - postaje svetlost..."
XXV
Zabranjeni grad
Otvorila sam širom vrata
Zabranjenog grada
A niko nije ušao sem utvara
I jednog zavodljivog duha
S ružom u zubima
I smušenim rukama
Još nevičnog
Mogli su ući besni psi
Da pogaze svetinje
Mogli su ući kradljivci bisera
Čekala sam svu noć napeta
Računajući da raskriljena vrata
Viču dovoljno glasno iz mojih laguma
I da nije potreban drugi signal
Morala sam popiti dosta vina
Kao i sve rastresene duše
Koje se spremaju da učine
Prvi zločin
Il da izgube nevinost
Niko nije ušao
Nisam znala da pred vratima stoje
Strašni heruvimi
Sa ukrštenim mačevima
I Tvoja ljubomora
Kada si me bunovnu,
Stavljao u postelju
Negde pred zoru
Čula sam kako kažeš
Ti si još uvek moj vrt zatvoren
Moj zdenac zapečaćen
Moj grad na gori
Pod opsadom čežnje
Moj tajni zabran
O, sveti grade!....
Klikni za dalje